J.U. CROPS; Nije moguće pomoći nekome ako on sam nije spreman na to

  Ovisnost ne predstavlja samo riječ, već opštu karakteristiku društva. Postoje mnogobrojne vrste ovisnosti ali one koje se smatraju najopasnijim po naše psihičko te fizičko zdravlje su ovisnost o alkoholu, kocki i narkoticima. Ovisnost se razvija spontano i nesvjesno a najčešće za vrijeme adolescencije kada tinejdžeri žele da pomjere planine i probaju sve i svašta. Međutim za svaki problem postoji rješenje, a u ovom slučaju to je J.U. CROPS.

Javna ustanova Centar za rehabilitaciju ovisnika o psihoaktivnim supstancama (J.U. CROPS) osnovana je 2004 godine. Osnivač je Islamska zajednica u BiH. Od 2013 godine odlukom skupštine Tuzlanskog kantona postaje od javnog značaja. Centar je opremljen potrebnom infrastrukturom (prostori i oprema su adekvatni za sve predviđene aktivnosti), te ljudskim resursima. Smještajni kapacitet je do 20 osoba. Od samog početka je uspostavljena saradnja sa Zavodima za bolesti ovisnosti Kantona Sarajevo i Zeničko-dobojskog kantona, kao i sa Univerzitetsko kliničkim centrom Tuzla.
Uposlenica J.U. Centra za rehabilitaciju ovisnika o psihoaktivnim supstancama Anela Osmić navodi da se na godišnjem nivou obavi oko 50 prijema u Centru i još toliko informativnih razgovora sa ovisnicima koji imaju potrebu potražiti pomoć.

-Za svaki ishod pa čak i za ovisnost postoji uzrok a to su; problematično ponašanje roditelja (zloupotreba alkohola, droga, kocke), neuspjeh roditelja da postave pravila ponašanja u porodici, nasilje u porodici, nedostatak vezanosti, topline i dobre komunikacije između djece i roditelja, izuzetna stidljivost ili agresivno ponašanje djeteta u kući, školi i okruženju, loš uspjeh u školi, odsustvo vještine komunikacije u društvu vršnjaka, druženje sa djecom koja su sklona socijalno devijantnom ponašanju, sredina koja toleriše uzimanje droga, alkohola i slično-govori nam Anela Osmić, uposlenica J.U CROPS.

Također Anela nam navodi i najčešće povod same konzumacije a to su; znatiželja, zabava, uticaj vršnjaka ili partnera, psihološki razlozi, dosada, želja za samopotvrđivanjem, problemi u porodici, neznanje o mogućim štetnim posljedicama i problemi u školi. 
Zanimalo nas je koje se metode u J.U CROPSU  sprovode  kako bi se pacijenti  riješili ovisnosti?

Za praćenje uspjeha rehabilitacije koriste se metode kao što su redovne procjene napretka kroz intervjue, upitnike i testove, praćenje recidiva, te analize socijalnih i profesionalnih rezultata korisnika. Također, važno je redovito prikupljati povratne informacije od korisnika kako bi se procijenila njihova percepcija programa.
U toku procesa rehabilitacije, a poslije i resocijalizacije koristi se evaluacija Individualnog plana usluga korisnika kroz individualizirani pristup. Također, u procesu rehabilitacije koriste se intervencije za podršku korisnicima u održavanju apstinencije. Psihosocijalne intervencije pomažu korisniku pri izgradnji samopouzdanja i prepoznavanju korijena njegovih problema, pokretača za korištenje psihoaktivnih supstanci i strategije za rješavanje istih. Situacijsko upravljanje koji se odnosi na skup intervencija koji uključuju konkretne nagrade za korisnike koji postižu željena/ciljana ponašanja (produženi dani vikenda, izlazak u grad, odlazak na izlet…). Ovaj pristup predstavlja prepoznavanje i kontrolu odnosa između ponašanja i njegovih posljedica, te služi za održavanje apstinencije kroz jačanje i nagrađivanje pozitivnog ponašanja s ciljem duže i pozitivnije apstinencije.

-Po izlasku iz Centra održavanje kontakta i kontinuirana saradnja i javljanje uposlenicima Centra. Dolazak u posjetu u Centru poslije izlaska korisnika po završetku Programa-priča nam Anela Osmić.

Koliko traje rehabilitacijski proces?

Rehabilitacijski proces u Centru traje do 18 mjeseci, 12 mjeseci rehabilitacije i do 6 mjeseci resocijalizacije. Adaptacija traje do prva 3 mjeseca boravka u Centru i to period izolacije (prvih mjesec dana) i na period adaptacije (do 3 mjeseca). Adaptacija podrazumijeva prilagođavanje na uslove života u zajednici, prilagođavanje na sistem i pravila ponašanja, kućni red i sl. Rehabilitacija traje od 3. do 12. mjeseca boravka u Centru. Najvažnija je u odgojnom procesu, te joj je posvećeno mnogo vremena i posebna pažnja. U ovom periodu korisnik je potpuno uključen u sve aktivnosti iz radno-okupacione i duhovne terapije, pruža mu se intenzivna psihološka podrška, učestvuje u planiranju slobodnog vremena itd. Odgojnim radom se pokušavaju neutralizirati neka od asocijalnih ponašanja, a uporedo se radi na izgradnji pozitivnih stavova prema životu, pozitivnih karakternih osobina i moralnih kvaliteta. Resocijalizacija je dodatni period do 6 mjeseci koji se preporučuje u kompletnom rehabilitacijskom procesu. Bazira se na pripremanju korisnika za povratak u društvo, prvobitno socijalno okruženje, pronalazak zaposlenja ili nastavak školovanja.

Šta CROPS pruža svojim korisnicima?

CROPS svojim korisnicima pruža psihološku terapiju, radno okupacionu terapiju i učestvovanje ekipa Centra na raznim takmičenjima.

• Psihološkom terapijom se nastoji pomoći ovisniku da uspostavi i održi apstinencije, te da bolje upozna i prihvati sebe kao jedinstveno biće koje posjeduje sposobnost da prevaziđe ovisnost. Drugim riječima terapija je dugotrajan proces tokom kojeg se osoba susreće sa različitim potisnutim dijelovima sebe, te dolazi u kontakt sa autentičnim bićem, nutrinom i sve se više usklađuje sa njim. Na taj način vremenom dolazi do iscjeljenja  na svim nivoima njegova bića - tjelesnom, emocionalnom, mentalnom i duhovnom.

• U procesu apstinacije postoji i radno okupacioni dio aktivnosti gdje se obrađuje plastenik od 600m2, te dva plastenika koji su po 100m2 i oko 10 duluma  zemljišta za potrebe ishrane u našem  restoranu brinući da korisnici imaju zdravu i halal te svježu hranu. U okviru radne terapije postepeno se razvila i osamostalila nova psihoterapijska tehnika ART. ART terapija se koristi kao sredstvo izražavanja i komunikacije, u ovoj terapiji procijenuje se komunikativna, simbolična i metaforička vrijednost. -Umjetničko djelo može smiriti, rasteretiti, osloboditi napetosti iz haosa stvarnog života-govori nam Anela Osmić.                                                                                                        U okviru radne terapije tu su i časovi informatičke obuke i korištenje računara.

• Cilj slobodnih aktivnosti u toku rehabilitacionog procesa u Centru jeste da se štićenicima omogući da izraze svoje kreativne sposobnosti i interesiranja na svim poljima u skladu sa organizacijom i pravilima Centra. Pored slobodnih aktivnosti važno je i samostalno organiziranje slobodnog vremena. To je način na koji se uočava da li štićenik ima osjećaj za korisno provođenje vremena, te da li posjeduje kreativan način razmišljanja i rješavanja problema koji ga očekuje po povratku u prvobitno okruženje. Rekreacijski oblik korištenja slobodnog vremena ogleda se u vidu odmora od svakodnevnih aktivnosti. Ovaj odmor se najčešće realizira u vidu izleta, piknika u prirodi, ekskurzija, posjeta kulturnim i vjerskim manifestacijama.

• Pored navedenih metoda tu je i učestvovanje ekipa Centra na raznim takmičenjima. Cilj učestvovanja u takmičenjima jeste da štićenici izgrade toleranciju i sposobnost da prihvate drugačija mišljenja i stavove.

Koji je efekat cjelokupnog rehabilitacijskog procesa, upornosti i brige osoblja CROPSA prema štićenicima saznati ćemo kroz ispovijest korisnika.

Ispovijest korisnika:

KADA DUŠA PROGOVORI

Hvala Allahu, Gospodaru svih svjetova, salavat i selam na našeg Miljenika, pečata svih Poslanika, Muhammeda a.s. Započeo bi ovaj „govor duše“ sa džennetskim i najljepšim pozdravom Esselamu Alejkum. Odlučih da na ovaj papir napišem, pa sa vama podijelim, svoju bol i tugu, svoju sreću i zadovoljstvo, svoj gnjev i svoje olakšanje... Ja sam sin čestitog i vrijednog oca, zjenica oka svoje osjećajne i čedne majke, ponosni brat najdivnije sestre i ponosni član jedne pobožne porodice. Sa nostalgijom i bolom vraćam se u prošlost sjećajući se najtežih trenutaka u svom životu i životu svoje porodice. Bio sam razdragani mladić, voljen, a i volio sam, pun elana, perspektive, veseo, ozbiljan, sportista i primjeran učenik. Radost svima koji me voliše. Odlučih da kapiju svoje duše otvorim pred vama i krećem iz perioda razdraganog djetinjstva, sretnog i nama svima najljepšeg perioda, nakon kojeg Allahovom voljom uđoh u puku suprotnost, u potpuni mrak, i polako postado rob strasti, koja uništi mene i sve oko mene. Nesvjesno i polahko, krenu da se ruši gnijezdo sreće, otpoče period bola o kojem ne volim pričati, ali duša traži izlazak nekih riječi i osjećanja, pa ih ja odlučih napisati, tu na ovaj papir, za kojeg kažu da može podnijeti i najveće boli. Postadoh rob proklete droge !!! Zvuči ružno, i vjerujte da je mnogo ružnije osjetiti to na vlastitoj koži. Dani su prolazili, sedmice su prolazile, mjeseci, godine, život je prolazio, a ja ostadoh, u paklu kojeg samo ja razumjeh, u kandžama aždahe koja sruši kule mojih snova i produkte moje mašte, aždahe koja svoju milionitu žrtvu odvede tokom kojim ona htjede. Sa gorkom suzom u oku, boljivim osmijehom, prisjetih se svakog bolesnog, bolnog i najtežeg jutra, kojeg dočekah u društvu mog neprijatelja, kojeg ne mogoh tako lahko otjerati od sebe. Tu bol, ta osjećanja, nisam u stanju opisati, tu nadljudsku patnju osjetih samo ja i onaj ko je drugovao sa istom stvari. Tijelo se raspadalo, a duša unutar njega kidala, iz dana u dan. Gledah slike oko sebe, gledah svoje voljene, pa poželih da im se vratim, al mi moj neprijatelj ne dade. Pokušah tako stotine puta, ali ne mogoh. Dok bijah u takvom stanju, često bih razmišljao o svemu, o svemu lijepom, o duši svojoj koja u ezelu Gospodaru zavjet dade, o duši koja u grijehu izgori. Ja bih to zvao unutrašnjim glasom koji je zatrpa lošim stvarima. Prsa su se kidala, duša je tražila jedno, a tijelo drugo. Proživljavah tako, svaki dan, sa istim mislima gledajući iste slike, ali tuga i bol postajaše veći, slamajući moje slabašno tijelo kao suha drva pod velikim tornadom. Ja gledah svoju jadnu majku kako isplaka okean suza za svojom, kako bi ona rekla, zjenicom oka. Ja pogledah svoga babu, koji na postelju leže tugujući za svojim ponosom, za svojim sinom, u koga je vjerovao i nade ulagao da će ga po stare dane zijaretiti sa dječicom svojom. Okrenuh se vidjeh sestru, moju princezu, pogledah je u oči i ne mogoh, a da ne vidim bol koji i ona ponese u krhkoj duši, zbog brata koji trebaše biti njen zaštitnik. O Bože, pustih krik iz dubine svoje duše, ja ovo ne mogu više!!! Postadoh rob stvari koja uzima djecu od njihovih roditelja, a i roditelje od njihove djece, stvari koja uništi bezbroj mladeži, bezbroj porodica, ugasi živote mnogih, zaustavi uzavrelu krv prelijepe mladosti koja ode pred Gospodara svoga izgubivši bitku života. Sjetih se i prijatelja koji padoše pred tom prividnom ljepotom, ostavivši svoje roditelje zauvijek tužne. Kažu da, insan može izdurati što kamen ne može, mi smo primjer toga. Unutrašnji glas, pomiješan sa svim slikama bola, proizvede u meni gnjev prema meni samom. Osvrnuh se oko sebe, vidjeh da, kino u kojem bijah glumac nije ono suštinsko ja. I tog dana odlučih da krenem u pravu, istinsku borbu sa samim sobom. Odlučih da trebam biti to što jesam u dubini duše, a ne ono što ta aždaha napravi od mene. Upitah svoje najdraže, one koji me vole, gdje da ide duša i tjelo koje uleti u koštac sa nečim što milosti nema, sa nečim što ne mogoh pobijediti sam... Nađoh odgovor i krenuh putem koji sudbina skroji za svoje slabašno biće. Skrhan bolom, nemoćan i željan pobjede, dođoh na mjesto gdje sretoh još duša koje dijeliše istu, pa i goru sudbinu nego ja. Osjetih ljepotu islamskog bratstva koje me dočeka na kapiji, okusih milost ljudskog bića koje htjede da mi pomogne, bez ičega zauzvrat. Okupah svoje isprljano tijelo, i stidnim korakom krenu pred Onog koji je Milostiviji od svih, pred onog koji voli Svoga roba više nego što majka voli dijete svoje. Padoh svojim licem na tlo, ponizih se pred Onim u čijoj ruci je moja duša, pustih gorku suzu i u duši osjetih ništavnost pred Onim koji me održa u životu i počasti da pokucam na vrata pokajanja, koja za Njegove robove bijahu uvijek otvorena. Probudih se prvo jutro, osjetih nešto što dugo nisam, osjetih ljubav. Pogledah unazad, od svega što imah, ostaše dva meleka, što mi ih Uzvišeni dade, da me dok dok sam dijete bio čuvaju. To su moji roditelji, koji ostaše uz mene i pružiše mi ruke kad niko drugi nije. Dani izmicaše, a ja sve sretniji, bez ičega dunjalučkog osjetih sreću, i nađoh se oči u oči sa srećom. U prsima umjesto razdiranja osjetih prostranost, okitih se imanom, proširih svoje vidike, vratih volju i nadu, i nakon dugo vremena osjetih ponos, sam prema sebi, što uspjeh da se izvučem iz ralja te proklete zvijeri. Na kraju svega mogu reći, dovoljan mi je Allah, Divan li je On Zaštitnik.  

 A.D.

 Alma Osmić navodi da prijem u Centar je prije svega baziran na dobrovoljnosti i na motiviranosti da se pristupa liječenju, odnosno da se sebi prizna da ima bolest i da je spreman da se liječi jer nije moguće pomoći nekome ako on sam nije spreman na to. Potrebno je doći u Centar na razgovor sa nalazima nadležnog doktora. Dobrovoljni i motivirani pristup uz stručnu pomoć i  potrebno vrijeme  za liječenje doista je uspješno.

/Bixnews.ba, Abida Mulahusejnović/