Makedonski novinar Gordan Stošević:”Najlicemjernije je kada kažu da cenzura u demokratskim uvjetima ne postoji”

 INTERVJU Makedonski novinar Gordan Stošević:”Najlicemjernije je kada kažu da cenzura u demokratskim uvjetima ne postoji”

“Moje kolege ne shvataju da se sloboda ne nalazi u "slobodi govora" po institucionalnim mjerilima liberalne demokratije , već u slobodi izražavanja vlastitog mišljenja, lišeni svih okova političke korektnosti koja se sve više nameće u javnom diskursu. “ - govori Gordan Stošević, dugogodišnji nezavisni novinar, kolumnist, autor, te osnivač i glavni odgovorni urednik internacionalnog multilingvalnog marksističkog web portala Il Grido del Popolo. Dugi niz godina bavi se teorijom marksizma, političkom filozofijom i sociologijom, te društvenom teorijom. Dok trenutno radi na svojoj prvoj knjizi o životu velikog talijanskog novinara, marksističkog filozofa i osnivača Komunističke partije Italije, Antonija Gramscija…. Između ostalog, piše političko-filozofske i marksističke analize, kolumne, te radi intervjue s istaknutim čimbenicima na lijevom spektru društvene akcije i političke odgovornosti u regionu i šire. Jedini je novinar van Italije koji je napravio intervju s jednim od vođa talijanske revolucionarne marksističke skupine Brigate Rosse. Do sada je napisao i napravio nekoliko stotine članaka i intervjua, od kojih je jedan pozamašan dio objavljen od strane renomiranih svjetskih i regionalnih tiskanih i elektronskih medija poput: monthlyreview.org , internationalmagz.com,, rebelion.org., contropiano.org., marx21.i ., monde-diplomatique.mk.,  noviplamen.net., prometej.ba., tacno.net.,  fenomeni.me., 

 pulse.rs ., magazinplus.eu., novidani.com….

RAZGOVARALA: Rabija Numanović

• Kako vidiš ulogu novinarstva danas? Postoji li danas nepristrasno/samoregulatorno novinarstvo bez cenzure? 

Novinarstvo se kao profesija možda i nije toliko promijenilo od nekih davnih vremena, jer  uloga  novinarstva i dalje ostaje  kao djelatnost, da ljudima ponudi argumentirano, objektivno i pravovremeno informiranje i tumačenje aktualnih dešavanja, pojava i procesa. Naravno, uz etička i moralna načela svih onih koji su direktno involvirani u ovu djelatnost, ponajprije novinarski radnici koji su dužni da kroz realizaciju svoje djelatnosti potvrde svoju profesionalnost. Međutim, napretkom tehnologije i načinom informiranja i izvještavanja, svjedoci smo kako sve manje i manje imamo tu profesionalnost kod onih koji su direktno involvirani u ovu profesiju. Stoga je ta prvotna uloga novinarstva stavljena u drugi plan, dok je primarna cilj ostvarivanje određenog interesa, uglavnom onog financijskog. Onda dolazimo do drugog dijela   pitanja o nepristrasnom novinarstvu bez cenzura. A,  znajući da se pregledavanje i ocjenjivanje informacija i priloga prije objavljivanja, vrši najčešće s ideološkog aspekta, službena se ocjena za odobravanje ili zabranjivanje predloženih tekstova, svodi na tzv. “drugo mišljenje”, koje je osnovni fundament cenzure. Ali najlicemjernije od svega toga je kad kažu da cenzura u demokratskim uvjetima ne postoji.  Danas je vraški teško raditi posao novinara a da se pritom  ne susretnete s najrazličitijim oblicima cenzure. Onda se postavlja  pitanje, može li se jedan afirmirani i cijenjeni novinar, čija se reputacija temelji na njegovom konstruktivnom i objektivnom pristupu prema aktualnim pitanjima i problemima, oduprijeti bilo kojoj vrsti cenzure?

• Obzirom da su se posljedice uticaja medija u prošlosti osjećale suptilno i postepeno, da li smo u stanju danas shvatiti revolucionarne promjene koje uzrokuju nova tehnološka sredstva?

Niti jedna druga djelatnost nije u situaciji, kao što je to novinarstvo, da svakodnevno, u najautentičnom vidu, kontinuirano i sistematski, fiksira znakove sadašnjosti koji u isti tren prelaze u činjenice historije. Novinarsko pero bilježi velika dostignuća čovječanstva u svim oblastima, ostavlja svjedočanstvo o običnom životu, ali i o oficijalnom: o susretima, kontaktima, dogovorima s kojima se kroji sudbina čovjeka i svijeta. U novinarskim tekstovima su očuvane sve ljepote života, ali i nesreće, tragedije ratova, odjeci topovskih granata na frontovima i krik čovjeka bačenog u surovo grotlo historije. U njima čitamo sve radosti i nesreće, sve svjetske potrese i traumatične posljedice, ali i nevidljive, intimne, duboko prikrivene individualne ljudske sudbine. Nedugo nakon toga će historičari, na osnovu činjenica utisnute na požutjelim i prašnjavim stranicama novina, ispisati historiju. Novinari su zapravo svjedoci i učesnici u toj historiji. Danas nažalost više toga nema. Jer u determinatnom haosu koji vlada unutar cyber prostora, skoro i da ne postoji autentično pero koje će ostaviti trag kojim će ići historičari pišući historiju, a koja s vremenom neće biti podložna reviziji. I ne samo što nismo u stanju danas shvatiti revolucionarne promjene koje uzrokuju nova tehnološka sredstva, već mediji će imati vrlo jak utjecaj na to, defokusirajući čovječanstvo od pravog civilizacijskog napretka. Naročito nakon pojave AI, koja sve više akcelerira na polju masovnog informiranja. Algoritmi postaju sve inteligentniji i pitanje vremena je kada će se osamostaliti kao samoodrživi živi organizam, neovisan od nas ljudi. Gdje su tu demokracija i sloboda mišljenja? Pitanje, na koje, čini se, najbolji nam odgovor daje jedan od najvećih intelektualaca današnjice, izraelski historičar Yuval Noah Harari koji ističe “da demokracija u svom sadašnjem obliku ne može preživjeti spoj biotehnologije i informatičke tehnologije”. Stoga, ili će se demokracija uspješno preobraziti u nekakav novi oblik, ili će ljudi početi živjeti u digitalnoj diktaturi.” 

• U digitalnom dobu “gdje je svatko novinar” neophodno je ponovno preispitati što je medij, da li je moguće u ovakvoj situaciji sačuvati dignitet novinarstva kao profesije?

Očuvanje digniteta novinarstva kao profesija je pitanje koje se postavlja svaki put kada se u medijima susretnemo s informacijom da je život izgubila osoba na čijem je prsluku i šljemu pisalo “press”, naravno dok je obavljala svoj posao. Dignitet plaćen životom. Međutim, šta je s dignitetom onih koji sjede u tzv. inkubatorima gdje se masovno generiraju neprovjerene vijesti i informacije od strane cijelih timova trolova i botova koji rade za određeni centar moći u propagandne svrhe? Pogledajmo samo internet medije na Balkanu, od kojih jedan veliki dio nema svoj impresum s decidno navedenim uredništvom, ali i informacije o upravljačkom i vlasničkom kapitalu. Internet prostor i dalje u većem dijelu neće moći biti predmetom potpune kontrole država i vlada, imajući u vidu to da se pravna legislativa u većem dijelu ne podudara. S vremenom se dignitet novinara sve više izražava proporcionalno s etikom i moralom s njegovim nosiocem, što manje etike i morala u čovjeka, to manje digniteta kod radnika tijekom obavljanja posla unutar ove profesije. 

• Kako tumačiš odnos teorijskih principa novinarstva i prakse? Smjernica u praksi?

Odlično pitanje, moram priznati. Kao i u ostalim znanstvenim disciplinama, tako i u novitologiji, odnos između teorije i prakse mora biti usko povezan i od suštinske je važnosti za samu znanost. Te su dvije stvari koherentne i ne mogu se drugačije ispoljavati. Jedna bez druge ne mogu, već se nadopunjuju i prožimaju. I koliko god da je novitologija metaznanstvena disciplina, njezin cilj  je bolja organizacija obrazovanja novinarskog radnika, koji treba integrirati teoriju s praksom, s ciljem njegove krajnje naobrazbe. Teme proučavanja kakve su organizacijski problemi, pretpostavke novinarstva, terminologija, te komunikacijski i metodološki aparat od kojih u mnogo čemu ovisi novinarska praksa, ali i strukturiranje, razumijevanje i oblikovanje ponašanja građana, od velike su važnosti kada je riječ o znanosti kao filozofiji javnog komuniciranja. Kao i filozofija,  novitologija se bavi najvišim zahtjevima u novinarstvu kao što je vijest, ali i kome ona koristi, kako i koliko dugo može opstojati. Međutim, ona se kao metaznanost ne bavi praksom novinarstva kao što je rad na samoj vijesti, već istražuje pretpostvake koje tu vijest čine razumljivom. U novitoligiji se zapravo daje odgovor na pitanje, je li vijest samo pravi trenutak ili oblikovan ljudski govor i djelovanje. Dakle, od ključne važnosti je, “da se novinarska praksa stalno izdiže i razvija do razine novinarske znanosti — novitologije”, - kako kaže istaknuti hrvatski novinar i pisac, prof. dr. Marko Sapunar.

 

• Cijenu svog novinarskog instinkta,  dostojanstva i novinarske potrebe da kažeš “onako kako jeste” platio si tako što su ti sva vrata u mainstream medijima u Makedoniji zatvorena, je li to taj ideal slobode kojemu težimo?

Da, na svu sreću, već gotovo dvadeset godina ne radim u mainstream novinarstvu, ne samo u svojoj zemlji gdje su mi sva vrata zatvorena, jer sam društveno-politički nepodoban tamošnjim medijima, već i drugdje na Balkanu, gdje je danas iznimno teško raditi u kontroliranoj sredini pod konstantnim pritiskom uređivačke politike koja dolazi “odozgo”. Upravo je to cijena koju morate platiti kako biste bili slobodni. Moje kolege ne shvaćaju da se sloboda ne nalazi u “slobodi govora” po institucionalnim mjerilima liberalne demokracije, već u slobodi izražavanja vlastitog mišljenja, lišenog svih okova političke korektnosti koja se sve više nameće u javnom diskursu. To je ono što meni najviše smeta, ne samo kao kolumnistu i novinaru, već kao intelektualcu koji svijet promatra iz perspektive lingvističkog poigravanja riječima. Odmah čim sam primijetio da je moja sloboda ugrožena uokvirenim, šablonskim obnašanjem profesije novinara, bio sam spreman otići i odreći se povlastica tipa zdravstvenog, penzijskog i invalidskog uz minimalnu plaću, ili bolje rečeno mizernog honorara. Tada sam sebi rekao, da nikada neću odustati od nastojanja da uvedem psovku u makedonski novinarski standard. Jer, kako kaže moj hrvatski kolega novinar Boris Dežulović: "Ja se tridesetpet  godina borim da prezrenu psovku uvedem u hrvatski književni standard. Psovka je stilska figura, ne postoji način da se, recimo, bijes iz nemoći zbog ubijanja Vukovara i ubijanja svake ideje društva izrazi već i drugačije, a kamoli bolje nego psovkom". Ipak je za mene bio presudan lični integritet s kojim nikada nisam trgovao u životu. To je jedina stvar koja nema cijenu i nije predmet pregovaračkog stola kada je u pitanju moj novinarski egzistencijalizam. Ipak je taj ideal slobode danas privilegija samo nekolicine nas koji radimo u ovoj nezahvalnoj profesiji, ideal koji nema cijenu pa makar i krepali od gladi. 

• Tko zapravo danas sjedi u medijskim redakcijama, tko kreira javno mnijenje?

Biti ću direktan, danas u medijskim redakcijama nažalost sjede mediokriteti sa strogo određenim zadatkom dobivenim od strane vlasnika, koji po pravilu zastupaju interese krupnog kapitala. Glavni i odgovorni urednici u mainstream medijima, vođeni logikom kapitala, imaju primarni cilj kako prodati informaciju (čak i netočnu) ili vijest, ne bi li pritom dobro zaraditi na tome. Senzacionalističko novinarstvo nikada nije bilo izraženije. Otuda, kako kaže prof. Sapunar: “Posljednji i najviši zadatak novitologije trebao bi da bude proučavanje etičke i normativne regulacije javnog komuniciranja. Da je to izvanredno važan i težak zadatak, pokazuje novinarska zbilja, koju obilježava diseminacija štetnih, loših i nultih informacija putem snažnih medija. Time se dolazi i do informacijske viktimizacije stanovništva, zbog čega je utemeljen zahtjev da se unutar novinarske znanosti što prije ustroji i novinarska viktimologija, koja bi proučavala razloge pojave šunda i kiča u novinarstvu, zatim forme njihova javljanja, kao i načine kako te štetne pojave suzbijati, jer one devalviraju plemenitu djelatnost novinarstva kao tehnologije razvijanja svijesti, orijentacije u prostoru i vremenu i snažnog poticatelja kvalitetnijeg života.” Možda  je to za sada, samo daleko stremljenje  nas alternativnih novinara koji ne pristajemo na kompromis da budemo svojevrsni kliše, stereotip oponašanja novinarstva po mjerilima liberalne demokratije. 

• Koliko je danas  slobodan pojedinac? Čini se da je racionalno poimanje svijeta opet u krizi?

Sloboda pojedinca je liberalna fraza koja se ponavlja unutar kapitalističkog sistema i ona se često puta povezuje sa slobodnom voljom. Kako kaže, već citirani Yuval Noah Harari: “Liberalna verba u osjećajima i slobodni izbor pojedinaca nisu neutralni niti drevni. Tisućljećima ljudi vjeruju da moć izvire iz Božjih zakona, a ne iz čovjekovog srca, i zato se Božja riječ treba smatrati svijetom, a ne čovjekova sloboda. Čak u posljednjih nekoliko stoljeća izvor moći prelazi s nebeskih božanstva u ruke ljudi od krvi i mesa. Međutim, moguće je da pozicioniranje moći uskoro bude pomjereno s ljudi na algoritme. Isto kao što se božanska vlast legitimira vjerskim mitologijama, a ljudska vlast opravdava liberalnom pričom, tako predstojeća tehnološka revolucija može dovesti na vlast algoritme za obradu velikih podataka, čime bi se potkopala i sama ideja o individualnoj slobodi.” Ipak Harari još dodaje: “Da se za sada nalazimo na slivu dvije goleme revolucije. S jedne strane biolozi pokušavaju odgonetnuti tajne ljudskog tijela, naročito mozga i ljudskih osjećanja. Dok nam u isto vrijeme, informatičari omogućavaju do sada neviđenu moć obrade podataka. Kada se biotehnologija sjedini s informatičkom tehnologijom, stvoriti će se algoritmi za obradu podataka koji će moći pratiti i razumijevati naša osjećanja mnogo bolje od nas samih, i onda će moć vjerojatno preći s čovjeka na računare. Moja iluzija o slobodnoj volji vjerojatno će nestati kada svakodnevno krenem komunicirati s institucijama, korporacijama i vladinim agencijama koje mogu razumjeti i koristiti moj, sve do tada, nedostupni unutarnji space.” Dakle, Yuval Harari ne zvuči nimalo pretenciozno distopijski kada govori o bliskoj budućnosti u poimanju slobode pojedinca. Čini se da je oduvijek bilo poljuljano racionalno poimanje svijeta i da je ono uvijek u krizi. Dovoljno je samo pogledati negacionistički pristup jednog velikog dijela ljudi prema znanosti. Svjedoci smo, kako nas, mimo svakog racionalnog ponašanja pojedinca, tako i pojedinih skupina, jedna nazadna i duboko zadrta klika, svojim opskurnim znanjem, pokušava vratiti u mračno doba prije prosvjetiteljstva. Ne suprotstavimo li se odlučno ovakvom trendu, prijeti nam potpuna devolucija anticipiranja znanja.

• U suptilnom stvaranju “akustičnog prostora” hoće li “snaga pojedinca” (koja je sama po sebi, u ovom slučaju paradoks) imati mogućnosti odbraniti svoje pravo na identitet i privatnost? Kako se  zapravo, sloboda pojedinca odnosi na zahtjeve društva danas za ograničenjima radi općeg dobra?

Snaga pojedinca je jedino važna postojećem kapitalističkom ustrojstvu svijeta, kao što je uostalom važan i sam identitet. Pitanje identiteta u klasnom kapitalističkom društvu je pitanje koje se često upotrebljava, te ponajviše aktualizira njegovu krizu. U  javnom diskursu ćete, prije svega, čuti informaciju povezanu s identitetskim pitanjima, nego li o otuđenju radnika od proizvoda svoga rada. Ljudi su sve više obuzeti pitanjima identiteta, umjesto da se fokusiraju na rušilačku snagu destruktivnog kapitalizma, koji kao neman proždire čovjeka i prirodu, dva najvažnija resursa na Zemlji. Više nego sigurno je danas da se u sjeni dehumanizacije društva i denaturalizacije čovjeka, odvija najperfidniji pokušaj liberalne demokracije (koja je sve više u krizi) aktualiziranja pitanja s kojima će odvući pažnju od izvornog problema ove civilizacije, kapitalističke eksploatacije čovjeka i prirode. I kako kaže jedan od najvećih društvenih kritičara na ovim prostorima, Ljubodrag Duci Simonović: “Umjesto da je razum usmjeren na stvaranje društvenih odnosa u kojima će čovjek imati mogućnost da bude čovjek i obezbijedi svoju egzistenciju, on postaje produžena ruka ekonomske, profiterske strategije koja nastoji da sve društvene odnose i procese pretvori u segmente vlastitog razvoja.” Stoga, koliko god tražili valjani ratio za ponašanje ljudske civilizacije, nećemo ga pronaći, jer se opće dobro svodi na održavanje postojećeg vladajućeg poretka, u kojem se sva sredstva za razvoj (pored onih za rad) kao što su obrazovanje, nauka i tehnika, nalaze u rukama jedne male povlaštene elite, koja ih kroz uspostavljene institucije uspjeva zaštititi putem raznih oblika represije, kakvi su političko-ideološki, policijski ili vojni. To je zapravo koncept vladajuće elite u pokušaju da zaštiti svoje interese pomoću institucionalnih poluga hegemonije kroz obrazovanje, medije i kulturu, koncept hegemonije kojeg je ponajbolje anticipirao talijanski novinar, marksistički filozof i revolucionar, Antonio Gramsci. 

• Poslije “promjene” funkcionalnosti društvenog sistema, naglog reza - kulturnog, političkog medijskog, društvenog, da li je društvo napredovalo (kao što se prethodno mislilo) ili je samo došlo do promjene monopolskih centara?

Pripadam generaciji rođenoj i odgajanoj u jednom potpuno drugačijem sistemu vrijednosti od današnjeg. Onda sam morao proći kroz tranziciju društvenog poretka, s institucionalnim uvjerenjem o napretku društva. Uvjeravali su nas, kroz nametanje određenih pravila i normi, da su osnovni fundament demokratskog društva, slobodni izbori i višestranački pluralizam. Međutim, ima nas takvih koji nikako nismo mogli prihvatiti ‘ovo’ zdravo za gotovo. To što smo na glasačkom listiću imali više od jednog kandidata, nije značio nikakav napredak za nas pripadnika tranzicijske generacije koja se odjednom našla na rubu ekonomske propasti, kojoj je prethodio dvostruki zločin, jedinstven u historiji. Najprije je sav društveni kapital koji je bio plod samoupravnog sistema i višedecenijske planske socijalističke izgradnje zemlje od strane svih naroda i narodnosti poslijeratne federativne Jugoslavije, bio transferiran u državni, da bi u sljedećoj fazi prešao u privatni, tj. u ruke novopečenih tajkuna. I tako, pored svih onih građanskih ratova koji su buktali od Drine do Krke, i od Drave do Neretve, gdje su ratni profiteri valorizirali svoj “trud”, ekonomski su profiteri stvarali postsocijalističku oligarhiju na ruševinama socijalističke Jugoslavije. Postjugoslovenska će restauracija kapitalizma biti zabilježena kao najokrutniji ekonomski zločin unutar čitavog postsocijalističkog bloka. Dakle, ne samo da je bio postavljen ekonomski rez, već i politički, društveni, kulturni, medijski i svakojaki. S jedne strane imate potpuno razoreni ekonomski sistem, a s druge duboko ukorijenjeni etno-nacionalistički svjetonazor koji je prevladavao unutar svih ovih društava. 

• U suvremenim društvima prisutan je ogroman jaz u raspodjeli kapitala, između onih privilegiranih i neprivilegiranih, (a pri tome se ne zasniva na kompetencijama i obrazovanju) po nekim teoretičarima moguće su unutarnje netrepeljivosti i sukobi, zbog ekonomske nejednakosti, pak oni postoje jedni zarad drugih? 

Ekonomska nejednakost ogleda se u više načina otuđenja radnika od proizvoda svoga rada. Što zbog neposjedovanja osnovnih sredstava za rad, to zbog nepravedne preraspodjele viška kapitala, koji po pravilu uvijek ide kapitalistima. Zapravo, da bi se ovakvo stanje održavalo kontinuirano, vladajuća klasa uspijeva pomoću nadzora ideološke proizvodnje izgraditi niz koherentnih uvjerenja pomoću vladajuće ideologije, s kojom se probija u svijest radničke klase te je inficira. Stoga radnička klasa vidi i doživljava realnost kroz pojmovne kategorije vladajuće klase. Funkcija je vladajuće ideologije uklapanje radničke klase u sistem, koji zapravo djeluje protiv materijalnih interesa radnika. Posljedica toga je koherentnost i kompaktnost kapitalističkog društva koje se održava više od tri stoljeća. Bojazan je da će se u bliskoj budućnosti taj veliki jaz još više povećavati, ali i to da se potencijalni unutarnji sukobi neće rasplamsati toliko zbog ekonomskih razloga, već zbog nacionalne i vjerske netrpeljivosti. Danas je svijet pred najvećim  mogućim  globalnim sukobom, koji, kako vidimo, nigdje u svojoj genezi nema klasni karakter. Bojim se još i da su u odsutnosti velikih komunističkih partija (čiji je zadatak bio da obrazuju radničku klasu i daju upute za borbu), potencijalne revolucije s klasnim karakteristikama posve isključene. 

• Na osnovu mnogobrojnih proročanskih napisanih kolumni o balkanskom podneblju, kako sada smatraš, kuda pluta Balkan? Hoće li se išta roditi iz višegodišnje tragedije?

Moje dugogodišnje iskustvo odličnog anticipiranja društvenih promjena na prostoru ex Jugoslavije bazira se na znanju koje izvire iz dijalekticnog i historijskog materijalizma. Imao sam tu sreću ili nesreću kao i većina generacija prije mene, posvjedočiti ekonomskoj krađi, građanskim ratovima, političkim, ideološkim i društvenim procesima, promjenama granica, što mi je dalo mogućnost da danas iz ove perspektive pogledam kako stvari stoje u posljednjem tamnom vilajetu Evrope. Svakako ima dosta stvari koji bi nas trebale  zabrinuti, kada je u pitanju ovaj jedinstveni prostor nacionalne netrpeljivosti, vjerskih razdora i ratnih sukoba. Međutim, ono što mene osobno najviše zabrinjava su revizionistički pristup tumačenja historije, te relativizacija tekovina civilizacijskih dostignuća kakvi su bili antifašizam i socijalistička revolucija u Jugoslaviji tijekom Drugog svjetskog rata, kao jedinstvena takva u svijetu. Ovaj trend ne samo što će se nastaviti u godinama koje dolaze, već će se još moćnije intenzivirati u javnom diskursku. To je samo nastavak politike zapadnog liberalnog establišmenta, koji je još u aprilu 2019. godine omogućio donošenje rezolucije s kojom se komunizam (koji nažalost nikad nije postojao na kugli zemaljskoj!) i nacifašizam izjednačavaju kao dva jednaka totalitarna režima, a veličanje komunističke simbolike strogo zabranjuje. Ovo sve više otvara put političkoj ekstremnoj desnici koja sve više uzima pod ‘svoje’ mnoge ciljne skupine koje su svojevremeno, kako u dijalektici ideja, tako i u dijalektici historije, pripadali lijevom političko-ideološkom spektru društvene akcije i političke odgovornosti. Prije svega mislim na radničku klasu i studente. Od onoga što možemo danas vidjeti na potezu od Vardara do Triglava, nema puno prostora za optimizam. U Makedoniji se nakon pet-šest godina se opet desnica vratila na vlasti, do duše ne toliko ekstremna, ali s jako izraženom nacionalističkom komponentom. U zemlji nažalost ne postoji niti jedan ozbiljan politički subjekt s izraženom socijalističkom ideologijom, koji neće samo deklarativno zastupati lijeve politike, već će se u stvarnosti konfrontirati s postojećim buržuaskim strankama koje zastupaju interese krupnog kapitala. U Srbiji, Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini ih uopće nije bilo od osamostaljenja naovamo. Dok u Hrvatskoj radništvo nažalost nije prepoznalo Radničku frontu ovog puta kao zastupnika svojih interesa, pa su Katarina Peović i njezini drugovi ostali uskraćeni vođenju institucionalne borbe. Što se tiče Slovenije, tu stvari stoje malo drugačije, jer je na prethodnim izborima stranka Levica uspjela postati dio vlasti, ali se je u međuvremenu pokorila vladajućim buržujskim institucijama, koje će sasvim sigurno biti vraćene u vlasništvu ekstremne desnice na sljedećim izborima. Situacija je ista i u Italiji, ali i u većini  europskih zemalja. Tendencija koja je bila zabilježena i na ovogodišnjim izborima za EP. Stoga nam predstoji velika borba protiv novih političkih trendova na Balkanu, od čega direktno zavisi i sam naš opstanak.

• O kakvom napretku možemo pričati, ako ga karakterizira površnost, demokracija kao podloga fašističkim pokretima i razvoj desnog radikalizma?

Već sam u odgovoru na prethodno pitanje sugerirao na to, da se današnja politička tendencija na starom kontinentu kreće u pravcu u kojem se je kretala ona tijekom dvadesetih i tridesetih godina prošlog stoljeća. Nema ništa opasnije do pokušaja relativizacije uspona meofašizma i neonacizma na tlu Evrope. Ekstremna desnica nikada otvorenije i samouvjerenije nije zauzimala prostor od kraja Drugog svjetskog rata naovamo. To samo pokazuje u kakvu je političko-ideološku krizu dospjela liberalna demokracija. Jer, gotovo uvijek kada je kapitalizam u krizi, pojavljuje se i kriza liberalne demokracije, dok se u isto vrijeme rađa fašizam. Naime, kapitalizam pri određenim uvjetima rađa liberalnu demokraciju, no, pod drugim uvjetima, kada zapadne u suštinsku krizu, ta liberalna demokracija i njezine institucije sve manje rade, a onda u pomoć dolazi fašizam. Tako se kapitalizam pokušava spasiti, mijenjajući liberalnu demokraciju sa svojim verzijama kontrole i prinude nad društvom. Onda se akcent reakcije krize stavlja na pojačavanje važnosti nacionalnih država i očuvanje njihovog suvereniteta, što dovodi do mobilizacije milijuna ljudi pod zastavom nacionalizma, rasizma i šovinizma. A kada se kriza zaustavi, kapitalizam ponovno uspostavi svoje demokratske institucije u cilju neometanog protoka kapitala, stoke i ljudi. Dakle, fašizam je plod liberalne demokracije, koja u uvjetima krize ne može stabilizirati kapitalizam, pri čemu je nužan stabilizator, pri kojem se sve više pojačavaju autoritarne tendencije, gdje se sigurnost kapitala postavlja ispred same slobode građana, koja je stup liberalne demokracije. Stoga se demokracija kao takva, nalazi  na najvećem ispitu do sada, i uopće nije upitno to da li će njena kriza opet rezultirati velikim ratom na tlu Evrope, već je u pitanju samo brzina njezine propasti koja će kulminirati velikim ratom.